Roman”Sidro na dnu noći”, autora Milan Dabović
„Herzogu, (inače u posveti piše pravo ime)
prijatelju mog prijatelja uz nadu da će moje reči rezonovati sa njegovim srcem jer umetnost ne postoji tamo gde je pokušavamo razumeti, a da je najpre nismo osetili!“ ( Milan Dabović, 3.2.2024. Beograd)
Upravo riječi, naše su sidro. Jednom spuštene ukopaju se, zakače se, bole, donose radost, tjeraju na reakciju…pustimo ih na ispašu pa one pasu. Kako ih pustimo od sebe, tako će nam se i vratiti.
Riječi u romanu „Sidro na dnu noći“, autora Milana Dabovića, nema potrebe razumijevati, jer svaka riječ se osjeća srcem. Uvlače se i duša ih upija. Čitatelj kao posmatrač dok mu stranice prolaze pred očima poput epizoda omiljene serije, najradije bi iskočio iz svoje uloge posmatrača, i potrčao prema Pauni ( glavni lik romana) da je zagrli, stisne u obruč od ruku i kaže „Biće to sve uredu.“
U vremenu žurbe, gdje je svaki čovjek teret sam sebi, Milan Dabović svojim romanom „ Sidro na dnu noći“, nudi utočište. Bijeg, i uputsvo kako pravilno razgovarati o problemu sa problemom.
A kada dijete misli da je ono problem, i da je jedini krivac sopstvene sudbine, to dijete je krhko poput maslačka na vjetru. Radeći i sam kao učitelj, Milan Dabović inteligentno ubacuje reakciju nastavnice, davajući po njemu jedino ispravno rješenje problemu djeteta. Zagrljaj. Jednostavno.
U tom zagrljaju tope se svi problemi, i sve je rečeno u Tišini. I ne sluteći značaj svoje uloge učitelji oblikuju plasteline od djece, postajući njihov oslonoac, njihov svjetionik. Stoga je ovaj roman isto toliko pisan i za prosvjetne radnike, kako i za samu djecu.
A „- Da bi nekome bio svetionik, – podseti sebe Pauna, -„nije dovoljna samo svetlost, potrebno je da pomalo budemo i kamen.“ Taj kamen, to je razumijevanje. Nesebičnost. To je istinsko slušanje vodopada riječi druge osobe na ispovijedi sopstvenih osjećanja. U ovom slučaju Paune. Jer kako i sam autor navodi: „Ona bi da ju je neko pitao, rekla da nije imala s kim da razgovara“, i „Ćinilo se da su previše zauzeti razgovorom o Pauni, da bi primetili Paunu.“ Zatim, „Njeni roditelji su hteli da govore, ali ne da razgovaraju…“
Stoga, Milan Dabović pored problema što razvod roditelja čini djeci, kriomice nas upoznaje i sa glavnim problemom današnjice. Zauzetosti čovjeka sa samim sobom, i njegovoj nemogućnosti da u svom srcu napravi mjesta za ljubav prema drugom. Najizgovorenija rečenica svakodnevnice koja se sluša onako usput jeste „Imam ja i svojih problema!“, čime se kategorično odbija bilo kakvo ispruženje ruke i skakanje u pomoć osim samome sebi.
Jer kako Paunin djed Andruk kaže „ Pauna, da bi bio u dodiru s drugima, čovek najpre mora biti u dodiru sa samim sobom.“ A da bi čovjek bio u dodiru sa samim sobom, potrebno je da ispituje, propituje, bez oklijevanja i srama na nepoznato u nadi da će pronaći odgovore. Kako u sebi tako i uz pomoć drugih. Djed Andruk je sva poenta čovječanstva stisnuta u tu sijedu glavu razumijevanja i bezuslovne ljubavi. Ona se daje potpuno slobodno i otvoreno, bez ikakvih uslova i očekivanja. „Pitanja možda imaju udice na svom kraju, ali su odgovori ti na koje se upecamo,“ rekla bi Pauna.
Milan Dabović jasno daje do znanja da je uredu obratiti se drugome pri rješavanju vlastitog problema, uvodeći u priču i tu tako tešku riječ u našim krajevima: P S I H O L O G!
Kao da i sam želi reći sistemu da pedagog u školi ima funkciju.
Pauna, dijete razvedenih roditelja, ima samo jednu misao. Ona je „vruć krompir“, koji se ne zadržava dugo ni u ruci mame ni u ruci oca. Sklonjena kod djeda na selo poput pometene prašine pod tepih da bude van vida. Pometena. Smetena. Zabačena. Odbačena. Zaboravljena. Ona je teret. Ona je sidro. Teško za nosit. Kako sebi samoj, tako i svojim roditeljima. Oni imaju svoje živote, ona ima svoj. Ona je nešto na dnu. Tamno. Noć. Uspomena na ljubav. Ona je „ Sidro na dnu noći.“
Danas, u vladavini brzine informacija, gdje ako primatelj u roku od 5 sekundi nije zadovoljen pokazanim, jedno ovakvo direktno prikazivanje i nazivanje stvari onakvima kakve one zaista jesu, ide u korak sa vremenom i načinom razmišljanja naše budućnosti – djece. To nas uči i djed Andruk govoreći za suprugu da je umrla a ne otišla.
Tako da u moru beskorisnih kamenih knjiga koje tonu u zaborave ovo je štivo za koje i nismo znali da nam treba. U svakoj školskoj biblioteci. Definitivno.